Tečajci o tečaju

FOTO (TE)ČAJ DVIJE I DESETE
Kako su laici (p)ostali manji laici
Ksetovci uspješno ostvarili svoju fotografsko-podučavajuću misiju

B2. Kakav B2?! Aha, dvorana. OK. A gdje je ovdje WC? Tamo lijevo u hodniku. A kojem hodniku? Pa lijevom. Aha, ok. Zbunjeno? Upravo tako, to je FER.

Pošto smo se odvažili sjesti u tu slavnu dvoranu B2 (istina, računajući da je udaljenost između najbližeg nam susjeda jedan red iznad i ispod, i pola reda pored), bili smo zaista spremni na sve. U redu, ne baš sve. Jer, ako si spreman na sve, ništa te ne može iznenaditi. Koliko je iznenađenje bilo pozitivno ili negativno, zaključite sami.

Od Marka do Marka

Kako odabrati između:

Strpljivog Marka(1) u sivoj majici (s karakterističnim ''rukama'') koji, crtajući sve (moguće) fizičke procese, naposljetku ipak pretvori zbunjena lica u lica ''shvatio sam''. I to zadivljujuće uspješno.

ili

Borisa koji predajući u kiltu nastoji objasniti tamnu komoru. Teorijski i praktično. Naravno, oboje se odnosi na objašnjavanje postupka tamne komore, zanemarimo kilt. Koliko je moguće.

ili

Shakespearovski nastrojenog Mihaela (''O Romeo, o Romeo!'') koji je unio poželjnu dozu teatralnosti kako bi nam dočarao što mu boja i svjetlo znači u životu. I ono što će nama (najvjerojatnije) značiti.

ili

Jelene (da, žensko!), jedinog ženskog predavača na tečaju, koja nas je tješila riječima ''Nemojte vjerovati kada vam netko kaže da vaša fotografija ne valja!'' i objašnjavala nam kompoziciju fotografije, inzistirajući na interakciji čime je smanjila barem pola reda razmaka između pojedinog tečajca.

ili

Sandra, kojega u 3 ujutro u Ksetu možete pitati što vaš digitalni fotić sve može. Ne morate ni znati koji vam je model fotića: Sandro zna. Dakle, Sandro nas je vratio u moderan digitalni svijet senzora i (uglavnom) skupih stvarčica.

ili

Drugog Marka, koji je u [fotošopu] povećao nos crvenokosoj djevojci za tri puta i naučio nas kako i mi to možemo. Povećati nos. Od silnih postavki svima nam poznatog programa, uspio nam je dočarati da ne postoji toliko loša fotografija, koliko postoji loše fotošopiranje.

Ovdje zapravo i nije u pitanju neki odabir, jer ih sve dobijete na pladnju. Baš sve: i simpatičnog Marka(1) i simpatičnog Borisa i simpatičnog Mihaela i simpatičnu Jelenu i simpatičnog Sandra i simpatičnog Marka(2). I još dobijete petnaestak (i više) kolega tečajaca koji su ovdje iz istog razloga kao i vi.

Ali to nije sve, uz divne predavače dobijete i ispit! Ako nazovete odmah.

Da, da. Svo je gradivo divno i krasno do trenutka kada ga treba učiti za ispit. Iako, i pad na ovome ispitu značio je ponovni izlazak na ispit. Što bi značilo da ne pišemo ispit kako bi Marku ili Borisu bili draži (iako ne isključujem to: Jesu li vam draži oni s višim postotkom?), nego pišemo ispit kako bismo vidjeli koliko su nas svi oni naučili. A naučili su nas. I to vjerojatno najviše na satu ponavljanja (''Moje gradivo više znaju!''). Očekivalo bi se od ferovaca da će nam dati 1000(…)0 pitanja na zaokruživanje, pa su nas iznenadili (neke ugodno, neke neugodno) silnim pisanjem koje se on nas očekivalo. I dobro. Ispit je prošao. A rezultati? Pao ili ne pao, srčeka na Mihaelovom dijelu testa bila su i više no dovoljna za trunku radosti (Potajno se nadam da ih nije i dečkima stavljao!). I ispitom je naše analogijsko obrazovanje završeno. Na idućoj je stranici te knjige digitalni svijet; nekima draži, a nekima ne.

Što je teorija bez prakse?

Sunčan veljački dan. Desetak mladih ljudi s analognim fotoaparatima kreće se prema Botaničkom vrtu. Mora da su turisti. Nešto im je mlad taj turistički vodič. Počeli su. Nema ih. Svatko je u svome kutu obujmljen zelenilom, svatko je u svome svijetu. Otvor blende? OK, namješteno. A dalje? ''Matijaaaaa?! Pomoć.'' Gaženje po biljkama kojima je prilaz zabranjen, samo da bismo dobili željeni kadar? Neprocjenjivo. Dosta Botaničkog, prenevin je. Paromlin je buntovniji. ''Ovaj dimnjak vam je opasan, vidite kako nestabilno djeluje.'' Nitko ne mari. Svi stoje točno ispod nestabilnog dimnjaka i fotografiraju. Nestabilni dimnjak. I čitavi nestabilni, porušeni paromlin. Ali su svi tihi, kako ne bi preplašili koju ciglu koja je se odavno odlučila na samoubojstvo. Pad s 50 m. Na nečiju glavu. Dosta paromlina, povratak među civilizaciju. Desetak mladih s analognim fotoaparatima kreće se prema Gornjem gradu. Mora da su turisti. Nemaju turističkog vodiča. On se odmara na drugoj stepenici odozdo. Zajednička fotografija na stepenicama? Zašto ne. Stare kućice Gradeca. Izgledaju novo. O, i Matoš je ovdje. Odmara na klupi. I jedna ga je tečajka odlučila zavesti. Svejedno je nepomično sjedio. Da mu se ne sviđa, otišao bi. Voli tečajku. Voli deset turista s analognim fotoaparatima. Sve voli. I svima se smije. Dosta Gornjeg grada? ''Ajmo na kavu!'' Turisti se sunčaju u Tkalči. Kada su vidjeli cjenik, počeli su se dizati. No, konobar se pojavio prije stvarnog pokušaja bijega. Sjedaju. Nisu spremili fotoaparate. Mora se vidjeti da su turisti. Nadobudni turisti. Kava ispijena, sladoled dovršen, lica osunčana, izlet završen. Osmijeh postojan.

Proces prouživanja

U redu, ispucali smo filmove. I sada imamo kutijicu u obliku valjka. Mogli bismo ju staviti pored kreveta za uspomenu. A mogli bismo ju i natjerati da postane više od kutijice. Da postane fotografija. Da bismo to postigli, moramo proći kroz dvostruki proces: razvijanje negativa i pozitiva. Bolje rečeno, moramo prouživati kroz proces. Potpuni mrak. Čuje se lupanje po, već spomenutoj, kutijici. Tišina. Ponovno lupanje. Masakriranje kutijice. ''Otvorena!'' Stavljanje u spiralu. Motanje. (Spirale!) Tišina. Traženje posude u obliku valjka. ''Zatvorena!'' Svjetlo i specifičan izraz lica koji dolazi s paljenjem istoga nakon duljeg vremena provedenog u mraku. Razvijač. Stop. Fiksir. Ispiranje. Vađenje. ''Na filmu su sličice!'' Sada smo dobili nešto više od lagane kutijice u obliku valjka. Sličice koje su naših ruku djelo. I želimo da budu veće. Da ih možemo pokazivati i da se možemo hvaliti. Ili da ih možemo gledati sami za sebe. Mi i one. Kako ih natjerati da se pokažu na bijelome papiru? Trebamo provesti s njima (najmanje) četiri sata u tamnoj komori pod crvenim svjetlom. Test. Aparat za povećanje. Kemikalije. Osvjetljavanje. ''Stvara se slika!'' Da, na onom bijelom papiru. ''Uf, pretamna je.'' Nema veze. Ponovno osvjetljavanje. Razvijač. Stop. Fiksir. Ispiranje. ''Nije loša.'' Prošla su četiri sata. ''Kako, zar nisu prošle četiri minute?'' Pali se svjetlo. Dobrodošli u stvaran svijet. Doviđenja, bajko!

''A photography is a secret about a secret. The more it tells you the less you know.''

Naša je fotografska avantura završena. Ostaje nam još izložba. Da budemo sigurni da je završena. Sumnjam da je ikoga ostavila toliko ravnodušnim da će odustati od divnog procesa stvaranja analogne fotografije, tako da je izložba tek početak. I sve smo prošli: predavanje tri puta tjedno, fotografiranje po gradu, razvijanje negativa i razvijanje pozitiva. Upoznali smo nove ljude i upoznali smo novi svijet. I nitko nije požalio što se prijavio na internetu i što se odvažio sjesti u dvoranu B2 na FER-u, udaljen o susjeda jedan red iznad i ispod, i pola reda pored. Marko (1) je odličan predavač (zna uvjeriti i zna olakšati). Takve su stvari urođene, to imaš ili nemaš. I puno zna. Boris je donio ogroman val pozitivne energije, koja nas je neočekivano zapljusnula i dobro nam je došla. Jer ona uvijek dobro dođe. A malo ljudi ju posjeduje. Mihael bi trebao predavati književnost na fakultetu. Ili možda umjetnost (aludiram na boje i svjetlo). Ima smisla za teatralan nastup na kojem te zapljusne val inspiracije kada shvatiš da je sve što te okružuje zapravo umjetnost. Jeleni je bilo dovoljno da stoji dolje pored tipkovnice, jer također zrači pozitivnom energijom. I umjetnošću. Zahtijevanje interakcije je bio odličan potez i puno smo naučili na primjerima. Sandro je spontan (citiram: ''Dosta smo pričali, sad slijedi onaj dosadan dio večeri. Dakle, moje predavanje.'') i sveznajuć na području koje predaje i ima smisla za natjerati ljude da se opuste. Marko(2) nas je obradovao kada smo uvidjeli koliko toga možemo popraviti na fotografiji ako ju (slučajno) zeznemo. Smirena osoba. I Matija, naš turistički vodič, s kojim smo se družili na fotografiranju po gradu. Toliko je smiren da to prelazi u umjetnost. Odličan (foto)turistički vodič (i odlična potpora pri razvijanju; a ovo je u zagradi jer je subjektivno pošto nije svima bio na razvijanju). I to je to. Podučavajuća misija uspješno ostvarena. Laici su postali manji laici. Osjećaj? Nezaboravan.

Hvala predavačima i hvala tečajcima.

Tamara Marjanović

Fototečaj  

Idući tečaj započinje 24.3.2017.

Više informacija i prijave ovdje...

Fotoradionica

Trenutno nema zakazanog termina iduće radionice.
Više informacija ovdje...

Sva pitanja u vezi radionice ili tečaja možete slati na: foto-info@kset.org

Kontakt

Voditeljica: Kristina Delić
 E-mail: kristina.delic@kset.org ili foto-info@kset.org
Adresa: KSET, Unska 3, 10000 Zagreb